Emys orbicularis
(LINNAEUS, 1759)

- Europska barska KornjaÄ�a -

• Engleski naziv: European Pond Turtle
• NjemaÄ�ki naziv: Europäische Sumpfschildkröte
• Starost: do 120 godina
• VeliÄ�ina: do 20 cm, ovisno o podvrsti
• Porijeklo: Sjeverna Afrika, Europa od Balkana do Litve, sve do sjevernog Irana
• Hrana: Riba, Crvi, Gliste, Larve, Punoglavci, i sliÄ�no
• Hibernacija: Da

Opis Vrste

Crna kornjaca sa žutim pjegama, to je jednostavni opis sa kojim se ova vrsta može opisati. Dužina carapaxa joj je do 20 cm. Stomacni dio oklopa, plastron, joj je žut sa neredovitim crnim flekama. Kod ove vrste se mužijak i ženka dobro raspoznaju po repu, u mužijaka je rep kao obicno duži i deblji. Muzijak i zenka se takodjer mogu dobro raspoznati po boji zjenice oka. Dok je u muzijaka zjenica oka smedje boje, kod zenki bude zuta. Emys orbicularis je skoro po citavoj europi autohotna. Nažalost je u centralnoj europi skoro izumrijela. Jedan razlog za njen nestanak iz centralne europe je taj, što se u 17. i 18 stoljecu njeno meso kroistilo za posnu hranu, za vrijeme katolicke korizme. Drugi vazan faktor je uništavanje njenog habitata od samog covjeka. Danas je ova vrsta strogo zašticena. Emys o. se nalazi pretežno u velikim jezerima, tihim rijekama i drugim mirnim vodama. Ova jako plašljiva vrsta, koja obožava mjesta zaraslom travom i drugim biljkama, aktivna je i po danu i po noci. Truli panjevi, kamenje koje je do pola u vodi, i slicno se koristi za dragocijene sunceve zrake. Hibernaciju drži od 10. mjeseca do 4., 5. ovisno o regiji i temparaturi okoline. Hrana joj se sastoji od raznih insekata, punoglavaca, ribica i slicnog, u starosti i ova vrsta djelomicno jede bilje, ipak joj meso ostaje glavna hrana. Barska kornjaca je jedina vrsta koja je autohotna u srednoj europi. Do nedavno je ta vrsta bila jedini zastupnik roda Emys. 2005 je poslje genetskog pregleda i istrazivanja vrsta koja zivi na siciliji predstavljena kao posebna vrsta Emys trinacris, koja je stime drugi zastupnik u rodu Emys. Srodne vrste Emys orbicularis su Emys trinacris, Actinemys marmorata i Emydoidea blandingii.

Emys orbicularis, ovisno o kojoj se podvrsti radi, dostigne prosjecnu velicinu od 15 do 20cm. Sjeverne i istocne podvrste su vece vec sto su juznije podvrste. Muzijak ostaje kao i kod vecinu vrsta, manji od zenke. Pod normalnim uvjetima se tezina krece od 400 do 700 grama. Pronadjeni su i pojedinacni rijetki primjeri koji su do 1,5kg tezinu imali. Po izgledu takodjer razne podvrste variraju jedna od drugih. Crni ili tamno smedji Carapax ima cesto sitne zute tockice ili linije. Plastron moze biti od skroz zutog do zutim sa crnim velikim flekama, sitnim crnim mrljama, ili cak i skroz crn. Glava, udovi, vrat i koza pokazuju takodjer razliku u podvrstama. To moze biti od tamno smedje do crno sa takodjer sitnim zutim tockicama. Oklop barske kornjace je vise pljosnat i ovalan. Kod zenki je carapax cesto vise izdignut vec kod muzijaka. Kod ove vrste vodene kornjace je rep u usporedbi sa drugim vrstama duzi. Kod odraslih kornjaca moze rep dostici i polovinu plastrona. Kod muzijaka je pocetak repa vidljivo deblji nego kod zenki i kloaka se nalazi takodjer vidljivo nize od pocetka plastrona. Emys orbicularis je zasticena vrsta koja je navedena na crvenoj listi IUCN-a

 
1. slika: gore smedja zjenica muzijaka, dole zuta zjenica zenke
2. slika: otvor kloake kod muzijaka, 3. slika: otvor kloake kod zenke

Rasprostrajnost Emys orbicularis je od sjeverne afrike (Maroko, Tunezija) preko Francuske, Italije, Njemacke, Poljske, Madjarske, Rumunjske, Austrije, Balkana, pa sve do Turske. Najsjevernije populacije su pronadjene u Litvi. U vecini ovih navedenih zemalja. pogotovu Njemacka, Svicarska, Austrija su ove populacije skoro pa nestale. U svicarskoj su najvjerovatnije nestale iz prirode. U njemackoj su u zadnjim godinama razni projekti proizvedeni kako bi se ponovo neke populacije naselile na mjestima gdje su nekad zivile. Trenutno su priznate 14 podvrsta od Emys orbicularis, ocekuje se da ce se u narednih par godina jos vise podvrsta opisati. Nominatna podvrsta je Emys orbicularis orbicularis, podvrsta koja je autohotna u srednjoj europi. Podvrste od Emys orbicularis koje su poznate djele se u vise grupa.

 

Grupa Occidentalis
Glavata kornja�a srednje veli�ine. Zenke i muzijaci su jednake velicine.
Emys orbicularis occidentalis (Fritz, 1993)
Emys orbicularis hispanica (Fritz, Keller, Budde, 1996)
Emys orbicularis fritzjuergenobsti (Fritz,1993)

Grupa Galloitalica
Kornja�a manje do srednje velicine. Prednji udovi �esto sa samo
jednom žutom liniom. Muzijaci manji od ženke
Emys orbicularis galloitalica (Fritz, 1995)
Emys orbicularis lanzai (Fritz, 1995)
Emys orbicularis capolongoi (Fritz, 1995)
Emys orbicularis ingauna (Jesu, 2004)

Grupa Orbicularis
Jako tamne, cesto sredjne velicine do vece podvrste.
Plastron cesto kod muzijaka crn.
Emys orbicularis orbicularis (Linnaeus, 1758 sensu lato)
(Fritz ovu podvrstu djeli u jos dvije podrvste)
Emys orbicularis colchica (Fritz, 1994 sensu lato)
Emys orbicularis eiselti (Fritz, Baran, Budak, Amthauer, 1998)

Grupa Hellenica
Trenutno je samo jedna podvrsta u ovoj grupi opisana.
Prostrane su od Italije i do Balkana (do otoka Krk, Hr)
Plastron je cesto skroz zut. Kod zenki je grlo jednako zuto.
Emys orbicularis hellenica (Bibron, Saint-Vincent 1832)

Grupa Iberica
Kornja�a od manje do srednje velicine.
Zenke manje od muzijaka.
Emys orbicularis iberica (Eichwald, 1831)
Emys orbicularis persica (Eichwald, 1831)

Grupa Luteofusca
Trenutno samo jedna podvrsta u ovoj grupi opisana.
Jako svijetla zutosmedja kornjaca sa manjom glavom.
Autohtona u srednjoj anatoliji.
Emys orbicularis luteofusca (Fritz, 1989)

 

Dok zenke dostizu spolnu zrelost od 8 do 10 godina, muzijaci su vec spolno zreli sa 5 do 6 godina. Rituali parenja pocinju vec u rano godisnje doba, cesto vec u trecem mjesecu, odmah poslje hibernacije. Polaganje jaja je cesto vec u prvoj polovici 6. mjeseca, nekad se zna desiti i ranije, odnosno kasnije. Na potrazi za dobrim mjestom za jaja, zenke mogu jako daleke distnacije na kopnu preci. Inace se moze reci da su u obicajenim slucajevima gnijezda manje od 500 metara udaljena od vode u kojima ova kornjaca zivi.

Držanje u zatoÄ�eništvu

Prije svega se mora napomenuti da se ova vrsta nebi trebala držati isklju�ivo u Paludariju. Za držanje ove vrste je potrebno vanjski biotop u kojem može i �itavu godinu provesti. Minimlana dubina vode mora imati 1,20 m, zbog hibernacije koju kornja�a drži na dnu jezera. Hibernacija se može držati i u zatvroenom prostoru kao i kod drugih vrsta (podrum, frizider i sli�no). Kada se pravi umjetno jezero za kornjace, mora se voditi ra�una da im se izlaz na obalu napravi pogodan. To znaci nesmije biti dubina odmah blizu obale, nego treba postepeno dubinu napraviti. Razlog za to je sto kornjace poslje hibernacije nemaju odmah snagu za plivanje na povrsinu, nego moraju hodati do povrsine. Ako je nagal izlaz na obalu kornjace nece moci izaci i lako je moguce da se uguse.

 

Text: Marijan Tunjic
Slike: www