Sovsko jezero prirodni je fenomen, dio netaknute prirode u srcu Slavonije.
To je Å¡umovito područje hrasta kitnjaka, bukve i običnoga graba. ProglaÅ¡eno je zaÅ¡tićenim krajolikom i uvrÅ¡teno u registar posebno zaÅ¡tićenih objekata prirode. Republički zavod za zaÅ¡titu prirode okarakterizirao je Sovsko jezero kao jedinstveno jezero u brdskobrežuljkastom području kontinentalne Hrvatske. Zbog male povrÅ¡ine, jezero ne može biti ornitoloÅ¡ki rezervat, ali je ekoloÅ¡ki važno kao staniÅ¡te ptica dupljarica i močvarica, gmazova, vodozemaca.Jezero je smjeÅ¡teno na sjevernoj padini Dilj gore, na nadmorskoj visini od 350 m, jugozapadno od sela Sovski Dol. PovrÅ¡ina Sovskog jezera mala je i iznosi samo 3600 m2, tj. oko jedno katastarsko jutro.

Dubina jezera je desetak metara. Obala je uzdignuta, a prilaz vodi moguć je sa niže, zapadne strane kroz gustu trstiku. Boja jezerske vode mrko je zelena zbog guste močvarne vegetacije Panonskoga mora na Dilj gori, o kojemu svjedoče mnogobrojni fosili kojima su iÅ¡arani slojevi vapnenca. Pronađeni su fosilni ostaci riba, Å¡koljaka, morskih zvijezda. Jezero je djelić mora, djelić koji je ostao da bi se u njemu ogledalo stoljetno drveće, gnijezdile ptice močvarice, a barske kornjače odlagale jaja. Do jezera se može doći autom običnom asfaltnom cestom iz pravca Slavonskoga Broda, preko Podvinja i Podcrkavlja do RuÅ¡eva, za dvadesetak minuta. Dalje vodi makadamski put,
za koji treba joÅ¡ dvadesetak minuta. Može se doći i pjeÅ¡ice, planinarskim putevima iz pravca Dubovika i Matković Male, ali za to je potrebno viÅ¡e od dva sata i poznavanje planinarskih
oznaka. Priroda je netaknuta. Stari voćnjaci i Å¡ljivici dokaz su da su tu živjeli ljudi i obrađivali zemlju. DanaÅ¡nji stanovnici tih zapuÅ¡tenih diljskih sela su starci.
ViÅ¡egodiÅ¡njim je praćenjem ustanovljeno sniženje razine jezera. Razlog je stalni manjak vode. Da bi se pokuÅ¡alo odgovoriti zaÅ¡to se snižava vodno lice, zaÅ¡to je manje vode, na jezeru su provedeni geotehničkoistraživački radovi. Utvrđeno je da litoloÅ¡ka građa temeljnoga tla osigurava dobru vododrživost, Å¡to znači da voda ne ponire. Temeljno tlo i dno jezera građeno je u slojevima i to od humusa, gline, praha, organskih materijala - treseta, vapnene stijene krÅ¡ja i fragmenata. Ispod povrÅ¡inskog humusa, muljevite-organske gline i tresetni sloj je od vrlo tvrde i plastične vodonepropusne gline i praha koji se nalazi na laporovito-vapnovitoj stijeni. Sniženje vodnog lica jezera može se vezati uz nepovoljne hidroloÅ¡ke prilike zadnjih 30-ak godina, nedostatak snijega, nedovoljne gustoće i rasporeda oborina. Osim nepovoljnih općih klimatskih i hidroloÅ¡kih prilika, na smanjenje razine utječe i nepovoljna ljudska aktivnost u zoni jezera. Intenzivna obrada zemlje izaziva eroziju. Sav se erozivni materijal sedimentira na dnu jezera. Eksploatacija drveta u okolici jezera uzrokuje insolaciju koja utječe na evaporaciju. Daljnja bi ljudska aktivnost uz hidroloÅ¡ke i klimatske
uvjete mogla dovesti do potpunog isuÅ¡ivanja i nestanka Sovskog jezera. Stanovnici Sovskog Dola i članovi Odbora za uređenje jezera odlučili su to spriječiti. Oni rade na uređenju okoliÅ¡a i na povećanju dotoka vode u jezero, povećanjem slivnog područja
jezera. Uređeno je viÅ¡e izvora (Punirak i Dobri zdenac). Izvor Dobri zdenac nalazi se 500 m južno od jezera u uskoj i strmoj dolini. Voda je cijevima dovedena u neposrednu blizinu jezera, gdje je izgrađen Tadijanovićev zdenac, nazvan po velikom pjesniku iz RastuÅ¡ja koji je kao đak posjećivao jezero, a posvetio mu je i pjesmu. Na povećanju slivnog područja jezera
radi se bez prestanka. Za prevođenje voda iz izvora Punirak do
Tadijanovićeva zdenca rov se kopao ručno, na dubinu do pet metara. Zemlja se uruÅ¡avala klizeći poput sapuna. Ljudska želja i upornost uvijek se isplate pa je i taj izvor pitke vode doveden do jezera. Za izvor koji se nalazi ju‘no od jezera
planira se izvedba derivacijskog kanala i dublji usjek. Tako će se jezero obogatiti dodatnom količinom vode te će biti spaÅ¡eno od potpunog umiranja, a osigurat će se i životni uvjeti za ribe, ptice močvarice i dupljarice, te puhove. Osim niza idrotehničkih radova koji su izvedeni, izvrÅ¡eno je i čiÅ¡ćenje mulja na sjevernom dijelu Sovskog jezera. Na taj je način spriječeno zaraÅ¡ćivanje obale trskom, a dobiva se i prijelaz i vizualna komunikacija vodenog zrcala jezera sa travnjakom na padini i protupožarni pojas. Na desnoj strani jezera ostavljen je suženi dio trstika, plutajući treset koji se podiže sa razinom vode.
Na njemu se gnijezde ptice, vodozemci, a napose kornjače polažu jaja. OkoliÅ¡ se redovito uređuje: čisti se smeće, kosi i skuplja trava kako se ne bi stvorila velika požarna masa. Eventualni požar uniÅ¡tio bi sve Å¡to je napravljeno.U jezeru žive zlatni karasi, autohtona riba. U određenom periodu dozvoljeno
je i pecanje, no poribljavanje jezera drugim vrstama riba (babuÅ¡ka, amur, američki somić), najstrože je zabranjeno. Naime, u mrijestu s drugim vrstama riba, zlatni karas se deformira i umire. Najznačajniji vodozemac koji živi u jezeru je kornjača koja odlaže jaja na obali i na umjetno napravljenim
otocima od plutajućih naslaga treseta. I njoj prijeti uniÅ¡tenje jer je ljudi love i odnose kućama kao kućnog ljubimca. Na drveću koje okružuje jezero žive ptice dupljarice sjenice, žune i djetlići. Vrijedni stanovnici Sovskog Dola i članovi Odbora za uređenje jezera izgradili su veliku nadstreÅ¡nicu, postavili stolove i klupe za đake koji dolaze na jezero. Uz jezero je posađeno niz sadnica drveća i raslinja koje raste u blizini i u
samom jezeru. Zaljubljenici prirode i jezera, uz svaku su sadnicu postavili zaÅ¡titu i ploču sa natpisom stabla ili biljke koju su posadili. Uz jezero su posađene sadnice hrasta kitnjaka, lužnjaka, medunca, cera brekinja, muÅ¡mula, bagrema, borovice, bukve, breze, oskoruÅ¡e, ljeske, a svoje su mjesto tu naÅ¡li i obični grab, divlje grožđe, brijest, jagnjed, javor, vrba, iva, glog, divlja treÅ¡nja, divlja kruÅ¡ka, crni jasen,
joha, Å¡estilić, klen, bazga, drijen, livadski jasen, pasija, lijeska, klokoč, svibovina,lipa, pitomi kesten, rakita, zerdelija, orah, topola, dud, jabuka, divlja ruža, divlja kupina, kamiÅ¡kovina. Prvi je napis o Sovskom jezeru objavljen u Danici hrvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj 9. studenoga 1844. godine. Napisao ga je svećenik Luka Ilić–Oriovčanin, povjesničar i putopisac. Početkom dvadesetoga stoljeća o jezeru je pisao požeÅ¡ki putopisac Julije Kemf. Krajolik se bitno promijenio u odnosu na 1844. godinu. Oko jezera danas je prorijeđena hrastova Å¡uma. Nema viÅ¡e ni mnogih močvarnih ptica, tek poneki zlatni karas u mrkozelenoj vodi.

Dragutin Tadijanović 1991. godine
napisao je nekoliko stihova o
Jezeru prema sje}anjima iz mladosti:

Od pamtivjeka narod me zove
Sovsko jezero
Jer se u hrastovu liÅ¡ću skrivahu
Od davne davnine sove
I druga ptičad noćna,
Kako nam reče pjesnik
Al danas je iznova granulo
sunce
I ti ćeÅ¡, dragi prijatelju, ovdje
U mojoj sjeni uvijek naći
Odmor svom tijelu, svome srcu,
I htjeti ćeÅ¡ da se ponovo vratiÅ¡
Tišini ove vode, u ovaj šumski mir.

Tekst prenesen sa stranice Hrvatskih Å¡uma www.hrsume.hr
Pripremila:Petrić – Stjepanović, Veronika